NEJC GAZVODA

razgovarala: Jasna Žmak

Autor tri romana, dvije zbirke priča, tri kratka filma i jedne drame, scenarist dva dugometražna filma, redatelj jedne lutkarske predstave i jednog igranog filma, 26-godišnji Nejc Gazvoda dobitnik je i slovenske scenarističke nagrade Grossman za najbolji kratki scenarij 2009. Prošle je godine bio gost Zagreb Film Festivala sa svojim dugometražnim prvijencem Izlet, koji je u međuvremenu igrao i u Solunu, Varšavi, Hamburgu, Skopju, Sarajevu... a sada se šuška da će uskoro početi igrati i u hrvatskim kinima pa smo tim povodom s njime razgovarali.

Film je nastao prema tvojoj istoimenoj priči iz zbirke Vevericam nič ne uide. Zbirka je objavljena 2004. godine, a film izašao 2011. Koliko si vremena između proveo radeći na adaptaciji odnosno scenariju?

Na scenariju sam radio otprilike dvije godine. Bilo je puno stvari koje je trebalo promijeniti – dodati nove priče, promijeniti likove, pronaći adekvatne filmske elemente. Čini mi se da je scenarij, i naravno film, bolji od kratke priče. Promišljeniji je i dorađeniji.

Na scenariju si mnogo radio s glumcima. Koliko je to bila tvoja odluka, a koliko nužnost koja se nametnula u samom procesu i koliko se sam scenarij promijenio od početne do finalne verzije?

To je bila moja odluka, jer sam želio da glumci dodaju nešto svoje u scenarij. Izlet je od početka bio vrlo intiman projekt, koji smo pokrenuli kao prijatelji, i neka skrivanja ili postavljanja ograničenja bila bi besmislena. Zato su glumci sudjelovali u izradi svih verzija scenarija, komentirali su situacije, pomagali mi s dijalozima... Kad si istovremeno i režiser i scenarist postigneš neku organsku povezanost s pričom, neki drugačiji pogled na zbivanja. Ali, nijedna scena nije nastala iz improvizacije. Svaka je bila napisana i nakon toga dorađena na probama. Prije snimanja scenarij je već bio čvrsto definiran i sve je bilo odlučeno, a na samom snimanju su se neke sitnice promijenile, ali ništa značajno. Kad si gerilac, moraš biti jako spreman.

Iza sebe, osim spomenute zbirke, imaš još jednu zbirku i čak tri romana te jednu dramu. Smatraš li se primarno piscem, scenaristom ili redateljem ili se ne zamaraš tim podjelama?

Službeno sam oboje, ali ja sam sebe prvenstveno vidim kao čovjeka koji rado stvara. Trenutno sam bolji u filmu, ali književnost je i dalje moja velika ljubav.

Pomažu li ti iskustva u jednom pri radu u drugom mediju?

Da, jako. U pisanju dosta koristim princip montaže, kad skačem između prizora. Istovremeno, književnost može sakriti više od filma, jer na drugačiji način pruža informacije. Jako volim pisati dijaloge jer na filmu, kod pisanja dijaloga, moraš biti vrlo oprezan. Zato su moji književni dijalozi bolji. A obje stvari se zapravo tiču kreacije nekih svjetova i likova, tako da je sve to zapravo trening mašte i pripovijedanja priča.

Na jednoj web stranici pronašla sam tvojih filmskih Top 5 scena, predstavljenih Youtube klipovima. Među njima se nalaze scene iz filmova Royja Anderssona, Chang-dong Leeja, Woodyja Allena i Richarda Linklatera. Koja su još imena utjecala na tebe i ima li među njima nekih iz regije?

Uf, puno ih je. Kubrick, Leigh, Wilder, Kieslowski, Forman, von Trier, Bergman, Haneke... Iz regije volim filmove Živojina Pavlovića, Karpa Godine, ranijeg Kusturicu, i naravno Klopčiča i Pogačnika od slovenskih legendi, pa Burgera, Lapajna, Cvitkoviča... To je teško pobrojati, uvijek nekoga izostavim jer ih je naprosto previše.

Učiš li puno o tome kako pisati gledajući filmove autora koje cijeniš?

Da. To mi je najvažniji udžbenik. Dobrim autorima si dužan da tu i tamo nešto od njih ukradeš. I uče te važne stvari – recimo to kako Wilder postavlja predmete i situacije koji kasnije utječu na priču na potpuno drugačiji način. Woody Allen ima recimo genijalnu dramaturgiju pojedinih scena. Bergman postiže strašno dostojanstvo u svojim filmovima, divim mu se što to uspijeva napraviti s tako malo elemenata. Kubrick je bio luđak koji je pokušao sa svakim filmom iznova definirati žanrove, i to mu je i uspjelo. Preporučio bih vam svima knjigu Kieslowski o Kieslowskom koja je najbolja knjiga o režiji koju sam čitao.

Radio si kao suscenarist na filmu Osobna prtljaga sa Janezom Lapajnom. Kakvo je bilo iskustvo pisanja u dvoje?

S Lapajnom surađujem već dugo i on mi je mentor, čovjek kojemu kad je film u pitanju najviše vjerujem. Suradnja je bila potpuno organska i super smo se slagali. On je predlagao situacije, onda bismo o njima razgovarali, pa bih ih ja napisao i pokazao njemu, a on bi rekao - To je loše, napiši ponovo. I tako smo radili i radili. Bilo je jako intenzivno, ja obožavam brzi i nagli rad – volim dugo unaprijed razmišljati o projektu, ali kada sjednem da ga napravim, to mora biti "blitzkrieg". Ali dokaz da smo se dobro slagali je da sada radimo skupa na scenariju za moj drugi film.

U kojoj si fazi i kako taj rad trenutno izgleda?

Sad sam u potrazi za stranom glumicom, casting će početi u ožujku. Dogovaram se sa direktorom fotografije, razmišljam o scenariju, tražim lokacije, gledam filmove koji se bave sličnom tematikom... svaki dan napravim nešto za film. Ako radiš film, moraš s njim živjeti. Drugačije ne ide i drugačije niti ne želim.

 

(fotografija: Borut Peterlin ©)

Tekstovi

Na jednom mjestu pročitajte sve dosadašnje crtice iz rubrike "Jeste li znali da..." koju redovno objavljujemo u mjesečnom newsletteru na koji se možete pretplatiti na glavnoj stranici (u lijevom stupcu).

Scenaristički rječnik

odtamnjenje

eng. fade-in

postupno pojavljivanje slike osvjetljavanjem i/ili postupno pojavljivanje zvuka poglašavanjem; najčešće na početku neke scene, sekvence ili na samom početku filma

Koristan link