04 Svibanj 2011
Intervjui

DANIEL KUŠAN

razgovarao: Srđan Laterza

Redatelj Daniel Kušan bio je gost Booksinog programa Književnost na platnu. Njegov prvi drugometražni film Koko i duhovi, temeljen na istoimenom romanu, premijeru će imati u Puli, a u kino-distribuciju kreće u listopadu, kada će vjerojatno zabaviti klince, a u roditeljima probuditi nostalgiju. Njegov će film biti prvi u planiranoj seriji od pet filmova o Koku kojima je produkcijska kuća Kinorama odlučila prekinuti dvadeset gladnih godina hrvatskog dječjeg filma.

 

Kako je bilo odrastati s Kokom? Kako se, s odrastanjem, promijenila tvoja percepcija tog lika?

Koko mi je kao neki stariji brat. Nastao je '56. godine, tako da on ima puno duže iskustvo postojanja od mene. Kad sam kao klinac počeo učiti čitati s pet, šest godina, on je već postojao. Odrastao sam s njim i ne mogu se usporediti s nekim tko nije, tko je imao neko drugačije iskustvo, ali stvarno imam osjećaj da ga poznam, da ga znam u dušu. Kad sam krenuo raditi na filmu, počeo sam malo dublje razmišljati o značenju Koka kao lika. On nema specijalnih moći poput Harryja Pottera. Mislim da je upravo zbog svoje nesavršenosti toliko blizak djeci, jer Koko je jedan od nas, to što on proživljava, može se dogoditi bilo kome. On u početku svake svoje knjige ne zna što bi točno, nije baš ni hrabar, nije baš ni pametan, dolazi do krivih zaključaka. I onda, kako napreduje knjiga ili film, on postaje sve hrabriji, postaje čak i hrabriji od svojih roditelja koji bi trebali biti tu da ga zaštite, ali oni su nemoćni. Odrasta, hrabri se, ali na samom je početku on kao svatko od nas.

Čitao sam negdje da te otac već dugo vremena nagovarao da se prihvatiš tipkovnice, ali si ti cijelo vrijeme odgađao. Kako si se odvažio započeti pisanje scenarija?

Mi smo se nešto dogovarali, otkad sam upisao Akademiju, da bi bilo dobro snimiti film o Koku. Meni je to, naravno, od početka bilo dobra ideja, ali nisam htio odmah jer sam htio skupiti neka iskustva, što životna, što filmska, da to mogu dobro napraviti. Velika je to odgovornost.

S ocem, iskusnim scenaristom i negdašnjim profesorom na ADU pisao si prvu ruku scenarija. Kako je tekla ta suradnja?

Ja sam zapravo od početka inzistirao da nešto svoje tu unesem. Nisam ga htio kopirati, raditi što mi on kaže, bez obzira što on ima vjerojatno više iskustva od mene. Htio sam samostalno napraviti tranziciju u konačni film. Naša prva verzija bila je predugačka, prebliska izvorniku. Krenuo sam sam dalje raditi na redukciji scenarija. Da radim seriju, mogao bih pokriti čitav roman, a ovako sam nažalost morao izbaciti neke likove. Drugačiji je format, u scenarij jednostavno ne stane sve što stane u roman. Ja sam kratio i mjenjao, a tata je govorio što mu se sviđa, a što ne.

Scenarij se svidio i agenciji EACEA Europske komisije, koja vam je za njega dodijelila nagradu 2008. godine. Pretpostavljam da je tada scenarij bio prilično popeglan?

Pa ne znam točno, to je bila neka srednja ruka scenarija. Napravili smo šest ruku, a ta koju smo poslali na natječaj je bila neka treća, četvrta. Scenarij se dosta mijenjao iz verzije u verziju. U ranijim sam verzijama bio impresioniran originalnim predloškom i nisam se usudio mijenjati stvari koje nisu mogle funkcionirati na filmu. Neke su stvari iz romana jednostavno vizualno zastarjele ili, bolje rečeno, jednostavno nefilmske. Ima, recimo, u knjizi sekvenca u kojoj kriminalac želi zaplašiti Koka pokrivajući se plahtom i glumeći duha. Izbacio sam to iz filma jer mislim da to klince neće impresionirati. Smislili smo malo modernije rješenje, koje vam, naravno, neću otkriti.

Postoji, dakle, neki dio radnje koji će nas iznenaditi iako smo čitali knjigu?

Ako netko ima za lektiru tu knjigu i samo pogleda film, učitelj će imati način da otkrije je li stvarno pročitao knjigu ili ne. Neki su dijelovi izmijenjeni, nešto je skraćeno, neki likovi su izbačeni. Nije toliko puno izmijenjeno u smislu priče, osnovna priča je još uvijek ista - duhovi su onoliko stvarni koliko i u knjizi, nema pravih. Nije ništa oduzeto, naličje je promijenjeno.

Kušanov se roman naslanja na tradiciju Kastnerovih dječjih detektivskih romana s puno akcijskih elemenata. Kako film stoji s akcijskim scenama, s obzirom na tanašan budžet?

Akcijskih scena ima, što je super, jer obično kad radimo filmove u Hrvatskoj onda već u fazi scenarija razgovor ide otprilike ovako: Ovo nećemo snimit, idemo to izbacit, probat ćemo to riješiti, bit ćemo jako pametni, zanimljivi u dijalozima. Ali, te izmjene ne urode uvijek plodom. Ja sam inzistirao da neke akcijske scene ostavimo. I uspjeli smo ih ostaviti i uspjeli smo ih snimiti. Nisu kao u Harryju Potteru, ali nadam se da će bit ok.

Jako me začudilo kad sam se pripremao za ovaj razgovor da je prvi roman o Koku izašao još u drugoj polovici pedesetih godina. Vi ste te pedesete prebacili u filmu u osamdesete. Zašto?

Prvo, ja nisam htio osuvremenjivati radnju, nisam htio da imamo mobitele, Facebook i to, upravo zato jer je okosnica Kušanova romana odnos između Zlatka i Koka, i bio mi je cilj da tu priču isfuram. Znači njihov odnos koji se mijenja – Koko je prvo inferioran pa postaje superioran. Činilo mi se da će modernizacija ubiti čaroliju u svemu tome. Drugi razlog je stilizacija, prisutna u većini stranih dječjih filmova, uvijek su prisutni neobični okoliši i neki pomak od realnosti.

Treći razlog je da sam baš htio nešto svoje. Stari je opisivao lokacije i ugođaj iz vremena njegova djetinjstva, tako sam i ja tu htio dodati nešto iz perioda kad sam ja bio klinac, tako da taj svijet bude i malo moj, ne samo njegov.

Zajedno s produkcijskom kućom Kinorama odlučio si pokrenuti projekt snimanja pet filmova o Koku. Hana Jušić već piše scenarij za sljedeći film, Dražen Žarković će režirati. Hoćeš li ikako biti dalje vezan uz moguću franšizu?

Bit ću svojevrsni savjetnik, supervizor koji će se brinuti da se Kokov karakter, mentalitet prenese i u sljedeće filmove. Meni je važno da sam mogao nešto svoje dati u taj film, tako da mislim da i netko drugi može nečim svojim pridonijeti. Ako budemo snimali Koko u Parizu ne bi bilo loše iči malo gledati lokacije. Slično kao u Alienu, cilj nam je da dovedemo nove režisere koji će dati svoj obol franšizi.

Zašto se dvadesetak godina gotovo nisu snimali hrvatski dječji filmovi? Djeca ih ne žele gledati ili se prducentima ne isplate?

Redatelji nisu bili zainteresirani. Imam osjećaj da se jednostavno nitko nije sjetio. Ne vidim baš neki drugi razlog. Ili nemaju povjerenja u publiku i više niti ne očekuju da ju mogu pridobiti, pa rade neke filmove s kojima mogu ići na festivale ili obrađuju neke njima važne teme. Ne mislim da je postojala neka zavjera protiv dječjih filmova, nego se jednostavno nije dogodilo. Novom strategijom HAVC ubuduće predviđa produkciju određenog broja dječjih filmova.