23 Veljača 2011
Intervjui

NEVIO MARASOVIĆ

razgovarao: Uroš Živanović

Da vam je netko prije godinu dana rekao da će 57. Festival u Puli otvoriti znanstveno-fantastični spektakl made-in-Croatia vjerojatno biste pomislili da se šali. No, ipak, mladić koji je u vlastitoj nezavisnoj produkciji snimio taj film danas je najistaknutije ime nove generacije filmaša. Još nije diplomirao, a već je u posjedu Breze za debitanta te dviju Arena, onoj za specijalne efekte (koje potpisuju Tomislav Vujinović i Aleksandar Faraguna) i onoj za najbolji scenarij zbog koje smo ga doveli na stranice Palunka.

 

Misliš li da je budućnost hrvatske kinematografije u žanrovskom filmu tj. da li bi trebala biti?

Do sada smo funkcionirali gotovo isključivo u žanru drame i zapravo smatram da nam je potrebne upravo to suprotno – kinematografija različitih žanrova. Ova Pula je bila dobar primjer takve šarolike kinematografije jer smo na njoj gledali SF, komediju, horor i nekoliko drama. Mlađe generacije redatelja se ipak više upuštaju u razne druge žanrove osim drama i to mi je jako drago.

Kako je scenarij za Show must go on nastao i kako je zatim nastajao?

Nastao je od scenarija koji sam morao napisati za završni ispit iz scenaristike na trećoj godini režije. Običaj je da se upravo taj scenarij na četvrtoj godini pretoči u srednjemetražni film kojim onda studenti uglavnom diplomiraju. Ja sam pratio baš taj slijed tako da ću ovih dana sa scenarijem za Show Must Go On diplomirati. Ideja je nastala kombinacijom jednog mog sna o vanzemaljskoj invaziji koju sam spojio sa idejom da za vrijeme Big Brothera natjecatelji ne znaju da se vani događa neko sranje. Tu ideju sam pak dobio kada je za vrijeme ne znam više koje sezone Big Brothera izbila ptičja gripa i vojnici su ubijali ptice po Hrvatskoj, a natjecatelji unutra o tome nisu imali pojma. Taj originalni scenarij od 45 stranica zvao se Urban Survivor i napisao sam ga za tri sata, večer prije predaje na faks. Za njega sam dobio trojku makar sam zapravo zaslužio i manje! Godina dana poslije moj mentor filma četvrte godine, prof. Bruno Gamulin, predložio mi je da prekrojim scenarij u dugometražni i onda je počelo pisanje koje je trajalo preko godinu dana. Počeo sam pisati potpuno iznova i kada sam došao do kraja, krenuo sam tekst dopunjavati, izmjenjivati i proširivati tako da je finalni draft bio onaj dvadeset i peti jer je svaka izmjena bila jako kompliciriana kako radnja konstatno skače naprijed-nazad, ponavlja se i proširuje. Da bih promijenio jednu rečenicu morao sam pronaći i sve ostale dijelove teksta u kojoj se ta rečenica reprizira.

Uz sve to, imao sam tablicu u kojoj sam bilježio koje je godišnje doba, dan show-a, tjedan trudnoće i stanje u svijetu u dotičnoj sceni... Na kraju, sav taj trud se nije pokazao uzaludnim jer je film snimljen i montiram gotovo identično kako je napisan u scenariju.

No ipak riječ je o SF-u s mnoštvom specijalnih efekata – koliko su tehnička (ne)ograničenja tijekom snimanja uvjetovala razvoj i promjene scenarija?

Dok sam pisao, cijelo sam vrijeme vodio računa o tome da li je nešto moguće snimiti ili ne. Sto puta sam razne scene dogovarao i raspravljao sa Tomom Vujnovićem iz Vizija, mojim prijateljem koji je uz ekipu Vizijaša zaslužan za specijalne efekte u filmu. Gotovo svaki kadar u filmu sadrži specijalne efekte i svaki je rađen u prethodnom dogovoru s Vizijašima. Ono što nas je najdulje mučilo bili su veliki ekrani u režiji Housed showa. U početku smo htjeli raditi projekciju prethodno napravljenih ekrana na veliko platno uz neki montažerski stol no onda je Tomica došao na ideju da montažer ima mali prozirni kontroler u ruci, a da ispred njih postavimo zeleno platno na koje ćemo kasnije dodati sliku monitora iz reality show kuće. Taj dio efekata je najdulje rađen, ali sada većina ljudi ni ne zna da su to efekti!

Uglavnom, svaki detalj scenarija koji sam znao da će biti rađen kompjuterski u postprodukciji sam prošao s Tomom i ostavio bih ga u scenariju tek kada bi me on uvjerio da ga možemo izvesti bez greške. Na setu nismo ništa mijenjali, sve je bilo unaprijed dogovoreno. Često je netko iz Vizija bio s nama kao supervizor, a dodatno smo snimatelj Damir Kudin i ja vodili računa da je sve snimljeno kako će to postprodukciji kasnije trebati.

S dosadašnjim filmskim i televizijskim iskustvom koje imaš, je li ti kao redatelju lakše bilo surađivati sa samim sobom ili s nekim drugim kao scenaristom?

Izuzev reklama i poneke studentske vježbe, nisam nikad snimao po scenariju koji nije moj. Pisanjem se bavim od šeste godine i smatram ga mojim pozivom isto kao i režiju, a k tome je pisanje moja stvarno velika ljubav. Jedan od razloga zašto se bavim ovim poslom je da mogu neke svoje "lude" ideje pretočiti u "stvarnost". Međutim, to ne znači da ne bih volio u budućnosti surađivati s nekim drugim scenaristom, dapače. Najbliže tomu do sada bilo je pisanje sinopsisa (scenarij ni ne postoji) za seriju Instruktor koji sam pisao zajedno sa glumcem Stjepanom Perićem koji glumi Instruktora. Mi smo tu seriju zajedno stvorili i jednako bili u tome i na kraju smo odlično funkcionirali kao koscenaristi. Stjepan, osim glumačkog, ima i veliki talent za pisanje pa smo čak razmišljali ponoviti scenarističku suradnju na nekom budućem projektu, 'ko zna...

Zamislimo da si uz to što si mlad još i buntovan. Zamislimo da su domaći filmski djelatnici odlučili po uzoru na holivudske kolege scenariste iz 2007. pokrenuti štrajk i da si ti jedan od njegovih istaknutih aktera. Koji bi sve u ovom trenutku mogli biti razlozi jednog takvog štrajka?

Možda zvuči suludo da umanjujem važnost vlastite branše, ali trenutno mogu smisliti sto drugih stvari za koje bih u Hrvatskoj radije izašao na ulice! Ove zemlja je u tolikim problemima da su problemi naše struke (koliko god inače brojni i veliki) trenutno doista zanemarivi prema nekim drugim koji se tiču bazičnog funkcioniranja naše zemlje! Inače, konkretni problemi branše su slični onima s kojima se susreće i većina drugih radnih Hrvata – smanjenje honorara i problemi s naplatom na prvom mjestu, a potom problemi tipa televizijskog podcjenjivanja važnosti scenarija i scenarista (koja je zapravo najveća) i štednja na istom tako da se obično uzme npr. studenta književnosti da napiše deset epizoda serije jer je jeftiniji od profesionalnog scenarista.

O vječnoj fami da je Akademija ovakva i onakva, da su u najmanju ruku i sarajevska i beogradska bolje... Daj nam svjedočanstvo iz vlastitog iskustva - što je najbolje, a što najgore što ti je dala zagrebačka ADU? Jesi li danas filmaš njoj zahvaljujući ili unatoč?

Da nisam upisao Akademiju vjerojatno bi probao upasti negdje vani ili bi se time bavio amaterski. Uz sve svoje mane (a ima ih sigurno svaka škola) smatram da sam naučio dosta korisnih stvari, upoznao puno dragih kolega i najbitnije – stekao puno konkretnog iskustva snimajući filmske i TV vježbe kojih naša akademija kvantitativno ima puno više od nekih "prestižnih" filmskih škola.

Jodie Foster svoja dva Oskara drži u kupaonici. (Kasnije ih je navodno maknula jer su se počeli ljuštiti zbog vlage.) Gdje ti držiš svoje Zlatne arene?

Ha ha ha, nisam znao za ovaj podatak! Ja ih držim u ladici u komodi jer mi je nekako preseratorski držati ih na nekoj polici da ih kao svi vide.

Sigurno imaš napisano ili u pripremi još filmova, makara na razini sinopsisa ili ideja. Znaš što je pitching i kako se to obično radi. Dajemo ti prostor da nam predstaviš i zaintrigiraš nas za svoj novi film – izvoli...

Uf... Imam hrpetinu ideja ali me ni jedna još ne drži dovoljno snažno da kažem "To ću dalje razvijati". Kako sam tek završio sa cijelom serijom Instruktor i iza mene je strašno naporna godina bez dana odmora mislim da mi treba još neko vrijeme da se mentalno odmorim i odmaknem od svega toga kako bi me nešto zaista zaokupilo do te mjere da to napišem do kraja. No da vas ne ostavim skroz bez odgovora koji ste tražili mogu reći da kako sada stvari stoje i prema tome što me trenutno najviše drži izgleda da će moj idući film biti – punokrvna dalmatinska komedija!