27 Siječanj 2011
Intervjui

IRENA KRČELIĆ

razgovarao: UROŠ ŽIVANOVIĆ

Na početku valja nešto reći o – početku. A na početku Palunka nalazi se dramaturginja i scenaristkinja kojoj općenito ne manjka kreativnih ideja. Osim što piše scenarije za filmove, kratke i duge, serije, prvo televizijske, a sada i multimedijalne internetske; bavi se i zanimljivim stvarima poput writing-coachinga i raznim oblicima izražavanja i istraživanja kroz pisanje. Također, s nekoliko entuzijastičnih prijatelja već nekoliko godina vodi portal Via positiva na kojem donose – samo dobre vijesti. Uz sve to nije bilo druge nego da njoj pripadne čast otvoriti rubriku intervjua na našem novom Palunkovom sajtu.

 

Irena, vratimo se dakle skroz na početak - otkrij nam kako je i zašto Palunko nastao?

Bilo je to u neko doba na prijelazu tisućljeća. Bila sam aktivna kao mentorica na ljetnoj scenarističkoj školi "Pokaži jezik" u Sloveniji - radili smo s mladim ljudima koji se prvi put susreću s pisanjem scenarija. U to vrijeme u Zagrebu nije bilo takvih edukacija. Išlo mi je to na živce, pa sam željela pokrenuti nešto slično. Vera Robić Škarica u Hrvatskom filmskom savezu imala je sluha za ideju, i tako je sve krenulo.

A sada u maniri scenarističke elipse preskočimo nekoliko godina. Tvoj posljednji projekt, ujedno i najzahtjevniji pretpostavljam, dugometražni je igrani film Duh babe Ilonke koji se trenutno snima i bit će jedan od samo nekoliko dječjih filmova uopće snimljenih kod nas u zadnjih dvadeset godina. Ujedno to je zapravo naš prvi i jedini dugometražni film s Romima u glavnim ulogama. Otkud ideja i kakve reakcije očekuješ?

Najsmješnija rekacija koju sam čula bio je komentar da je Baba Ilonka jako trendovska stvar. A tekst sam napisala prije skoro deset godina! U meni je gorjela bajkovita priča o djevojčici kojoj umre baka, pa joj iz ljubavi prema unuci duša ostane zaglavljena u portretu na kraju hodnika, dok maloj ne pomogne preboljeti gubitak. Tekst se svidio redatelju Tomislavu Žaji koji je u to vrijeme snimao dokumentarac o Romima u Zagrebu. Predložio je premještanje priče u romski kontekst. Isprva sam se opirala, no kako sam počela upoznavati romsku kulturu, zaintrigiralo me kako su neki elementi romske tradicije postali sastavni dio suvremenog zapadnjačkog života. Nemiran duh, stalno na putu, selimo se za projektima i poslovima... Mislim da bismo puno profitirali kad bismo se otvorili prema različitim tradicijama, sa svih strana svijeta – ionako nam je planet globalno selo. Puno je u njima mudrosti koje možemo upotrebiti da nam život bude zdraviji i ugodniji. Očekivanja? Nadam se da će film pružiti dobru zabavu, puno smijeha i poticaj na razmišljanje.

Za finalizaciju tog scenarija povukla si se navodno mjesec dana na Iž. Koji ti osobno uvjeti moraju biti zadovoljeni da bi mogla pisati? I – za one koji nemaju mogućnost otoka, možeš li dati nekoliko dobrih savjeta za suočavanje s pisanjem, kreativnom blokadom i nedostatkom prikladnih uvjeta?

Nemogućnost otoka može biti vrlo razuman izgovor ili fora poticaj za ostvarivanje nemogućeg. Kao klinka sam obožavala roman mađarske autorice Klare Feher Imat ću svoj otok. Radi se o dječaku koji je tako silno želio imati svoj otok da su mu ga starci konačno napravili u špajzi njihovog malog stana, na ne znam više kojem katu nebodera. Moj pisalački otok godinama je bio krevet u spavaćoj sobi. U špajzi mi je bilo hladno i neudobno. Tek sam finiširanje Babe Ilonke upotrijebila kao izgovor za pravi otok, onaj na moru. Prijateljica Lina Šojat posudila mi je kuću na Ižu, van sezone, na mjesec dana. Sa sobom sam uzela nešto filmova i Feheričin roman. E, pa to je bio najbolji odmor ikad! Završni rad na tekstu sam je po sebi gušt - uz uvjet da vas ne ganjanju nerealnim rokovima i suludim zahtjevima. Tekst, kao i osoba koja ga stvara, traži vrijeme za sazrijevanje. Više od pola problema je riješeno ako se to poštuje. Uključujući i kreativnu blokadu. Ako se mene pita, ona je drugo ime za nepoznavanje ili nepoštivanje vlastitog ritma. I da, trebalo mi je puno godina i čitava mala trgovina užasa da to skužim. Na savjete sam alergična, no volim moto krasnog starog učitelja Lewa Huntera, koji je rado govorio: "Take what you like and throw the rest of the shit away." Ja to prevodim slobodnije - radi one projekte koje voliš, za kojima ti srce gori, i na kojima imaš dobru podršku. Sve ostalo je za otpis.

Nakon što se scenarij godinama povlačio kao Ahilova peta hrvatskog filma, HAVC od lani dodjeljuje poticaje baš za scenaristički rad, neovisno o kasnijoj realizaciji filma. Koje bi mogle dodatne konkretne poticajne mjere? Sudjelovala si na mnogim međunarodnim radionicama, festivalima... kako se to uspješno radi vani i gdje?

Nigdje nisam vidjela čudotvorni model. Danski sistem mi se sviđa. Al' Danci su Danci, na nama je da nađemo vlastiti način. Drago mi je što se konačno krenulo s poticajima za scenaristički rad. Voljela bih i kada bismo razvili dobru praksu mentorstva. Jednako tako bi me veselilo da HAVC pronađe načina za stipendiranje scenarista. Da odete u inozemstvo na par mjeseci, učite, radite, griješite (prema mom mišljenju, nema ničeg važnijeg od slobodnog prostora da isprobavate, eksperimentirate i, naravno, griješite), korigirate se, pronađete ljude sličnog senzibilitetea, stvorite kontakte... Mala smo zemlja. Treba nam podrška. A moramo ju naučiti i pružati.

Osim u standardnim, razvijala si scenarije i u nekim eksperimentalnijim tj. multimedijalnim formama. Na posljednjem si ZFF-u u sklopu natječaja Media deska za kreativne filmaše u novim medijima dobila nagradu za projekt Tajni dnevnik Dunje Špek. Kako će to točno izgledati?

Oh, jako volim transmedijsko pripovijedanje. Vesele me i uzbuđuju nove mogućnosti koje pruža tehnološki stampedo, a koje se, ruku na srce, ipak temelje na dobroj staroj vještini pričanja priča. Kako će izgledati Dunja? Ha, kao i inače, koliko para, toliko muzike. No, priču sam složila tako da se razmotava kroz video isječke, blog, par jednostavnih online alata te kroz komunikaciju glavnih junaka na Facebooku i Twitteru. Dunja je obična curka, blagajnica u supermarketu u Karlovcu, s kroničnim minusom na tekućem i dugovima po svim karticama. Kad joj gazdarica zaprijeti izbacivanjem iz stana, jer opet kasni sa stanarinom, Dunja odluči dati sve od sebe i promijeniti svoju financijsku situaciju. Prvi korak je šoping dijeta... Publika ne samo da može pratiti Dunjine uspone i padove u pokušaju da dovede svoj život pod kontrolu, već mogu i sami isprobavati sve što Dunja čini - jednostavno (i besplatno) skidajući s neta alate, tablice i aplikacije. Naravno, mogu popričati s Dunjom, kao i utjecati na razvoj radnje. Tajni dnevnik Dunje Špek posebno mi je drag projekt. Najbolja stvar u multimedijalnom pristupu, iz moje perspektive, jest mogućnost ravnopravnog odnosa korisnika i stvaratelja. Zanima me pričanje priča u kojima su svi na dobitku. I oni koji ih primaju, i oni koji ih stvaraju.

Za kraj dva lakopotezna pitanja – prvo – koji ti je najbolji filmski scenarij, ono, ikad?

To je kao da me pitaš koje kolače najviše volim. Nemoguće je odgovoriti, a da se ostali ne uvrijede!

I drugo – koja je najbolja replika koju si ti nekom liku stavila u usta?

Meni moje brzo dosade. Legendarna mi je replika kolege Branka Ružića u TV seriji Dobre namjere kad dva kriminalca u stanu pile leš frajera kojeg je koknula ljubavnica njihovog šefa. Na vratima se pojavi treći lik, s džezvom u rukama, i pitanjem: "Kavica za majstore?" Al' fućkaš repliku kao takvu, da scena nije bila dobro izvedena, ne bismo se smijali do prekosutra. Scenaristika je šašav zanat. Zadatak ti je napisati priču na način da inspiriraš veliku grupu ljudi da naprave privid koji će oduševiti još veću grupu ljudi. Puno je nepoznanica u toj nejednadžbi.